Iako je konkursna procedura za Zvono nagradu u 2020. godini bila u okviru sarajevske organizacije Sklop, planirana izložba četvoro finalista (Kemil Bekteši, Mladen Bundalo, Danijela Mihić, Mila Panić), zbog pandemije održana je tek u proljeće 2022. godine pod nazivom Zvono 2020 u KRAK centru. Kao takva, izložba je označila početak smještanja Zvono nagrade u okvire KRAK-a, ali je otvorila nekoliko starih i novih pitanja. Ovaj blog-tekst pobjednice iz toga ciklusa, umjetnice Mile Panić, koja je u New Yorku boravila u proljeće 2022. godine, pokušaj je neposrednije komunikacije njenog ličnog iskustva, ubilježenog u prvom licu jednine. 

Ko bi rekao, Bihać okupio finaliste i finalistkinje Zvono nagrade u KRAK-u. Put do tamo nije bio lak. Zajedno sa kustoskinjom Liliom Kudeliom, u Bosnu sam ušla pješke. Irfan Hošić, kustos i naš privatni „pik-up“ šofer, dočekao nas je u drugoj dimenziji i odvezao u dubinu Unsko-sanskog kantona. Nisam mnogo očekivala, jer mnogi od nas su tako naučili – šta god da se organizuje u Bosni, ne očekuj puno. Ali ipak je bilo, bilo i previše.

Izložba finalista Zvono nagrade odgođena je na dvije godine zbog pandemije i organizacionih razloga, kao i moj odlazak u New York – možda je tako i bolje. Neposredno pred moj put, Kemil, Mladen, Danijela i ja okupili smo se u KRAK-u i skupa sa njihovim timom, Irfanom, Mehmedom, Seadom i Adnanom, postavili smo izložbu. Na otvorenju izložbe bio je postavljen i DJ set – orilo je i gorilo nekoliko sati, a na partiju je bila poslužena kubanska hrana koju su pripremili kubanski migranti privremeno smješteni u prihvatnom centru Lipa. Lokalci i stranci su to veče bili ujedinjeni, a sutra je svako otišao na svoju stranu.

Odlazak u New York

Kao laureatkinja Zvono nagrade za 2020. godinu, dva mjeseca sam bila statistkinja filma svakodnevnice u New Yorku. Šetala sam uzduž i poprijeko, prisluškivala i zavirivala.

Na šalteru u Berlinu razmijenila sam 250 evra u 260 dolara – dok je još evro bio jači – da mi se nađe dok ne dobijem prvu stipendiju. Letjela sam prvog aprila u devet časova i pedeset minuta sa aerodroma Berlin Brandenburg. Bio je to moj prvi prekookeanski let i moram priznati da me bilo strah. Bio je to i prvi let na kojem sam koristila toalet u avionu. Odmah je krenulo po zlu – kofer mi je bio četiri kilograma teži nego što je dozvoljeno. Ostavila sam par stvari u kanti, neke sam nabacila na sebe, pa su me kontrolori pustili.

Oko pola dva popodne sletjela sam u Newark, aerodrom u New Jerseyju. Već sam bila instalirala Lift aplikaciju kako bih izbjegla regionalne vozove, jer je podaleko – tačnije 67 dolara daleko, a niko te ne dočeka. Pored svega, evropski „pejpal“ ne funkcionira u SAD-u na ovoj aplikaciji – srećom imala sam i kreditnu karticu. Kroz prozor automobila gledala sam znakove, ljude, prolazili smo kroz China Town, ali nisam osjetila onaj, kao u filmovima, wow-efekat, kojem sam se nadala. Sve se činilo tako poznato, kao da sam već bila tu.

Stižem na adresu Airbnb-a, stan fin, čista posteljina. Po dolasku, drugarica Rebecca me već čekala na vratima. Odvela me na supu i pivo, bez upozorenja da pivo u konzervi od 0,33l košta 7 dolara plus bakšiš. Pridružuje nam se Irfan Brković, prijatelj iz Tuzle i naručujemo drugu turu pića; 7 dolara plus bakšiš.

Govore mi, naviknućeš se na cijene, opusti se. Dva mjeseca se nisam opustila što se tiče cijena. Cijene sam preživjela, ali bakšiš. Svaki bakšiš od 20% je dolazio sa emocionalnim troškom računanja dnevnice u Bosni. Taj osjećaj mi je objelodanio da ne dolazim samo iz mjesta sa vremeskom razlikom od šest sati, nego da dolazim i iz potpuno drugog “tajmlajna”.

New York je ipak nešto posebno. Otići tamo u ovom trenutku moje umjetničke prakse je bilo apsolutno neophodno. Čudno za reći, ali da sam otišla kad sam trebala, 2020. godine, možda ne bih ovo pisala. Prije nego nastavim, da odmah zahvalim prijateljima: Nataši Prljević za duboke razgovore i informaciju da je svaki 200. čovjek u New Yorku milioner; Rebecci A. Leighton za neumorne šetnje, savjete i piva u Fanelli’s kafani; Mariji Nalbantovoj, mojoj vječnoj „partner in crime“; Irfanu Brkoviću za provode i fotografije; RU timu i svima koji su me proveli kroz razne dijelove New Yorka i pravili društvo tokom aprila i maja ove 2022. Ako sam nekoga zaboravila, ne zamjerite.

Saradnja sa RU timom

U sklopu svoje rezidencije u New Yorku, imala sam razne obaveze, poput sastanaka sa kustosima koje je organizirao Residency Unlimited (RU) tim, a na osnovu mojih interesa i kustosa koje su imali na raspolaganju. Ovaj dio često nazivam „speed dating“. Neki sastanci su bili odlični i vrlo uspješni, a neki manje uspješni. Ali i te manje uspješne treba iskusiti i prihvatiti ih kao takve. U početku sam imala Power Point prezentacije, a nakon nekoliko sastanaka sam uglavno dolazila sa rukama u džepovima i ti sastanci su bili najbolji.

Upoznala sam Alinu i Caroline, programske službenice u Trust for Mutual Understanding, organizacije koja finansira The Young Visual Artists Award program osnovan 1990-ih, koji, pored bosanskog Zvona, uključuje još jedaneast zemalja iz Centralne i Istočne Evrope. TMU je organizacija koju je osnovala anonimna američka filantropkinja, članica Rockefeller porodice. Ovaj epitet „anonimna“ mi se ne sviđa previše, a nisam neki ljubitelj ni američke filantropije. Sastanak u Rockefeller Centru je bio prijatan. Došla sam sa stavom važne umjetnice, i mnogo sam pričala – što mislim da je bilo neophodno. Sve me zanimalo, i pitala sam kad sam imala priliku. To svakako savjetujem i drugima. Naravno da sam zahvalna na prilici koju ova nagrada i organizacija nudi, ali na svaku priliku imam i kritički osvrt, kritička pitanja. Ne vjerujem u bezuslovnu zahvalnost. Poznata sam po sumnjičavosti i to nosim iz Bosne. Nakon prijatne kafice, i nekoliko osmijeha, već sam bila nazad na ulicama New Yorka.

Nekoliko riječi o RU-timu: uvijek su bili dostupni, susretljivi i otvoreni za organizaciju događaja. U toku mog boravka, organizirali smo „onlajn“ event u sklopu kojeg su članovi organizacije Fully Funded Residencies (čiji sam dio, skupa sa još sedam članova) razgovarali o ne-umjetničkom radu kada su u pitanju umjetničke rezidencije, aplikacije, kao i o njihovim evaluacijama. Ukratko, kritički osvrt na sve ono što se ne vidi kada su u pitanju rezidencijalni programi, pogotovo iz ugla umjetnika_ca.

Pred kraj rezidencije pripremila sam perfomans, ili tačnije otvoreni forum, gdje sam dala jedan vid verbalne evaluacije ove rezidencije iz ličnog iskustva, i time potaknula druge umjetnike, kao i tim RU-a da podijele svoje iskustvo i mišljenje o određenim temama koje su se diskretno spomenule u tom razgovoru. Neke od tih tema bile su visina stipendije od oko 1.000 dolara mjesečno, struktura rezidencije, sastanci sa kustosima, prijateljstva, bakšiš sistem, vremenska razlika, paralelni „tajmlajns“, radnička klasa, američka filantropija, itd. Mislim da RU tim nije bio najsrećniji, možda jer događaj nije bio zabavan.

Boravak u New Yorku

Ostaviću u ovom tekstu par smjernica gdje jesti, piti i vidjeti ono što je meni bilo interesantno – iako sam pozamašnu sumu svoje stipendije ostavila u podrumima komedije, što mnogima nije prioritet, ali meni je bio i opet bih isto. Po dobitku ove nagrade, nisam imala ideju šta da radim u New Yorku – nikakav „gugl“ savjet mi nije pomogao, i to je ok. Ne treba stvarati pritisak da nešto moramo ostvariti dok smo u New Yorku, da predstavljamo mladu scenu Bosne i Hercegovine, da ćemo otkriti velike istine o umjetnosti, sebi ili drugima. To ćeš možda otkriti tek kad se vratiš. Mislim da više razmišljam o New Yorku sada, nakon 4 mjeseca, nego dok sam bila tamo.

U nekoliko navrata sam imala sreću. Prvo, par mjeseci prije nego sam otišla, otkrila sam stand-up komediju kao nešto što me zanima kao profesija, a New York je centar toga. Za kartu od 14 dolara po noći u Comedy Celleru, uspjela sam vidjeti zvijezde kao sto su Dave Attel, Steph Tolev, Sam Morril, Andrew Schultz, Matteo Iane, i drugi. Drugo veče po dolasku u New York, Chris Rock je bio tajni gost u Celleru. Mislim da sam doživjela kliničku smrt u trenutku kada su ga najavili. Stajao je ispred mene na bini, obraz mu još uvijek bio vruć od poznatog šamara, a meni prsti uvaljani u BBQ sos sa pilećih krilaca.

Drugo, imala sam bliske prijatelje koji su rođeni u New Yorku, te su mi pokazali utrobu grada i uputili na iskustva koja nikada neću zaboraviti. Vidjeti Yvonne Rainer kako pleše i lomi se u 87. godini; šetati spavaćom sobom Donalda Judda (fun fact – njegova kćerka se zvala Yvonne po spomenutoj plesačici); jesti u ogromnom dinnersu poslije obilaska kolekcije Dia Beacon; jesti chopped cheese sendvič u Deliju u 1h poslije ponoći za 5 dolara po preporuci Cardi B – su samo neka od iskustava.  

Omiljena aktivnost mi je bila prisluškivati druge dok pričaju. U metrou, u parku, na ulici, u supermarketu. O čemu pričaju? Kakvi su im problemi? U čemu uživaju? Kako tračaju? Fascinirala me svakodnevnica Newyorčana, jer je mnogo slična mojoj – a nisam to očekivala. Možda je nekome smiješno, ali dok sam hodala gradom, mnogo scena iz Sam u kući, Seinfelda, Prijatelja i drugih TV hitova se odigravalo u mojim mislima.

Voljela sam vožnju sa visećim tramvajem ka Roosevelt ostrvu zbog nevjerovatnog pogleda na grad sa visine, a i što sam mogla da vidim kako su stanovi namješteni u mnogim zgradama. I to sve gratis. New York ima mnogo prozora. Da sam ganjala američki san, biznis bi mi bio PVC stolarija.

Prvi mjesec je prošao brzo, a drugi još brže. Tokom aprila, glavni kompanjon mi je bila Marija Nalbantova, laureatkinja iz Bugarske koja je došla mjesec ranije. Njoj se bližio kraj rezidencije, te sam po njenom tempu u toku prvog mjeseca uspjela vidjeti mnogo turističkih atrakcija, muzeja, spomenika i galerija. Galerije u Downtownu, Chelseau i drugim dijelovima grada sam obilazila kako mi je šta bilo usput. Moram priznati da mi nije bio ogroman užitak obilaziti ih, ali kad bih imala vremena – što da ne. Mnogo zahvalna aplikaciji za to je See Saw.

Ulaznice u većinu muzeja su papreno skupe. Otprilike 200 dolara da uđete u „sedam veličanstvenih“ – MET, MoMa, PS1, Brooklyn Museum, Guggenheim, Whitney Museum i New Museum. U ovo sam ponekad uračunala i dupli ulazak, jer recimo MET i MoMA su preveliki zalogaj za jedan dan, a trebaće vam lova i za koji zalogaj u želucu plus bakšiš, naravno. E sada, na vama je hoćete li platiti ulaznice ili besplatno ući preko plastificirane novinarske identifikacije.

Brooklyn Academy of Music nisam uspjela posjetiti i dan-danas mi je žao. Repertoar koji nude je odličan i prihvatljiv za skromni budžet stipendije. Lincoln Centar sam uspjela markirati i to sasvim slučajno! Rebecca me nagovorila da joj pravim društvo na čitanju poezije Oceana Wonga, Yanyia i Solmaz Sharife. Tri pisca, odnosno pjesnikinje u usponu koji su bili definitivno jedan od vrhunaca moje posjete.

Omiljeni dio grada mi je bio China Town. Dal’ zbog torbi i torbica koje su vjerovatno najbolje kopije velikinh brendova rasutih po trotoaru, dal’ zbog pečenih patki obješenih po prozorima, dal’ zbog gužve, paprika i nepoznatih mirisa – nije ni bitno. Sigurno je da sam uvijek završila na „dampligsima“ u Nom Wah Tea restoranu. Za otprilike 15 dolara dobijete i hranu i doživljaj. Ne zaboravimo bakšiš! To mi je bila dijeta – ako nije China Town onda su takosi sa grilovanim kaktusom, a najbolji je u Los Tacos No. 1. Fun fact, saznadoh da je vlasnik tog lanca rođak mog prijatelja Meksikanca kojem sam iznajmila studio u Berlinu – dobih takos gratis. Bila sam i na poznatim bosanskim ćevapima u Astoriji, 9 dolara petica – reko’ da probam. U kafani k’o u Bosni. Loša armatura, naiva visi na zidovima i tete razgovaraju, pola na engleskom pola na bosanskom. Voljela sam hodati Astorijom, široke ulice, trotoari umazani motornim uljem – gentrifikacija nije ni na vidiku. Dok u komšiluku gdje sam ja bila, ako krenem desno sve puno prodavnica ručno rađenih sapuna, minđusa, i hljebova. Ne možeš proći ulicom bez 20 dolara. Ako pak kreneš nalijevo, nađeš se u južnom Williamsburgu, jednom od najstarijih dijelova Brooklyna, naseljenim hasidskim Jevrejima. I to je New York, u nekoliko stotina metara prođeš kroz 19., 20., i 21. vijek. Roštilja se na trotoaru jer nema balkona, muzika dreči, hidranti su otvoreni kao javne fontane i sve to je veoma naporno kad tu živiš – ali kao turista – sedam analognih filmova sam ispucala u tren oka. Jedna od neuspjelih fotografija me dovela u neugodnu situaciju iz koje sam naučila da je bolje da ne fotografišeš dok si u metrou – iako je sve pod kamerema 24/7.

Poslednjih sedam dana sam brojala plikove na stopalima, opraštala se od prijatelja i pojela još koji takos prije odlaska. Bilo je vruće. Neka težina pomiješana sa dragošću i tugom jer uskoro idem kući. Nije lako biti turist dva mjeseca. Sa potrošenom stipendijom, ispeglanim kreditnim karticama i novim MacBookom zaputila sam se prema Newark aerodromu. Ovaj put sa dva kofera, okuražena i obesparena, idem sa regionalnim vozom do tamo. Poslednjih 8 dolara dadoh na zračni voz koji spaja poslednju stanicu voza sa aerodromom.

Čekirala sam kofere i kartu sa osjećajem da ništa nisam zaboravila. Vidjela sam i uradila sam sve što sam htjela iako na početku pojma nisam imala šta je to. Šest sati vremenske razlike smo preletjeli za tren – brži je put u budućnost nego što je bio u prošlost. Fun Fact: maksimalna moguća vremenska razlika za planeti Zemlji je 26 sati. Dakle, cijela dva sata biste mogli biti u prekosutra, ili prekjuče. Bilo bi odlično za rokove, ili pak užasno loše!?

Sve ovo sada zvuči kao da je tamo divno, kao da imam orgazam na ovaj „zapadni san“. Možda je to i tačno, jer zapadnjački san i jeste jedan žanr pornića. U mnogim situacijama sam se osjećala nijemo, ljuto, potplaćeno, maleno i beznačajno – baš kao statistkinja u istom. Američki komičar George Carlin je to dobro pojasnio: „It’s called American Dream for a reason, you need to be asleep to believe in it.“