U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini gotovo je svaka priča o kulturi saga o turbulentnim borbama, neizvjesnosti, birokratiji, razočarenjima i rijetkim pobjedama. O tome najbolje mogu svjedočiti kulturni radnici, koji su u proteklih 30 godina mnogo toga vidjeli. Većina njih će nas prvo podsjetiti na to kako se pojam kulture često veže za politički program vladajućih stranaka s nacionalnim predznakom. Za vladajuće strukture, ako uopće razmišljaju o kulturi, ona prvenstveno predstavlja projekt stvaranja nacije. Ako ista ne služi da ističe tobožnje ljepote etnonacionalne ili vjerske pripadnosti, onda joj je mjesto pod zemljom. U prilog tome ide i činjenica da se iz budžeta za kulturu izdvaja skoro polovina za folklor i projekte vjerskog karaktera. Naravno, takvi sadržaji imaju svoje mjesto u kulturi jednog društva, ali o kakvim proporcijama govorimo? 

Ne treba biti veliki poznavalac lokalnih prilika da bi se uočilo da je kultura od 1990-ih pa nadalje gotovo u potpunosti izgubila svoju ulogu kao vezivno tkivo i svojevrsni most između različitih iskustava i identiteta. Ne uzimajući rijetke izuzetke u obzir, uloga kulture danas se uglavnom svodi na uzdizanje i fortifikaciju postojećih i nedavno skrojenih mitologija, odnosno narativa o ponosnom velikom-malom narodu čija historija zvuči kao recept za koktel od gorkih suza. Na kraju se može zaključiti da je izostanak jasno artikulisane kulturne politike zapravo isto politika, bila ona namjerna ili nenamjerna. 

I dok se glavni grad države još nekako drži kad se radi o naglašavanju kulturno-društvenih sadržaja, situacija u manjim općinama je znatno teža. Dovoljno je baciti oko na gradske kulturne centre. Uloga koju su u takvim sredinama imali za vrijeme socijalizma, kao mjesta za susrete i poticanje društvenosti kroz kulturne angažmane, je gotovo u potpunosti nestala. Što je gore, mnoge kulturne ustanove se ili zatvaraju ili već duže vrijeme leže u samrtnoj postelji. Kuda dalje?

Možda ipak nije sve izgubljeno. U vakuumu koji je nastao, postepeno svjedočimo važnim pokušajima da se kultura i naš odnos prema njoj reanimiraju. Radi se o inicijativama pojedinaca, manjih kolektiva, udruženja građana i neprofitnih organizacija, koje vraćaju fokus na kulturu kao javno dobro i, što je možda najvažnije, nude osvrt na sadašnjicu koji se znatno razlikuje od onog kojeg zagovara etnonacionalni tabor. Posebno je vrijedan pažnje primjer bihaćkog KRAK-a, centra za savremenu kulturu, koji je u svoje nepune četiri godine postojanja proizveo obilan i izuzetno širok spektar zanimljivih sadržaja. Ali, da bih detaljnije pisao o KRAK-u i njegovim aktivnostima, nužno je da se prvo osvrnem na širi kontekst. 

Pišući o kasnom kapitalizmu devedesetih godina prošlog vijeka, američki književni kritičar i filozof Frederic Jameson je primijetio da je došlo do širenja kapitala u prethodno nekomercijalizovane oblasti. On je ukazao na to da ovaj novi, bujajući model ekonomije uključuje kulturu kao jednu od glavnih oblasti fokusa. Rezultat toga procesa, kako je dodao Jameson, je nezapamćena proliferacija kulturnih aktivnosti. Čak do te mjere da sve u društvenom životu, na ovaj ili onaj način, postaje „kulturno“. To je također podrazumijevalo da će se granice između ekonomskih i kulturnih domena još više zamagliti, što je rezultiralo „nestankom ‘kulturnog’ kao autonomne i diferencirane sfere logike kapitala“.¹ Među današnjim primjerima onoga što je Jameson tada naslućivao također se može primijetiti kako pojava digitalnih ekonomija uvodi potpuno novu domenu kulture, subkulture i srodnih zajednica – od kojih se mnoge ističu zbog toga što su kratkotrajne i, u nekim slučajevima, kriptične i nedostupne. U skladu s time, tekuća – sumnjiva i prisilna – simbioza stručnih zanimanja, zanata i kulture je porodila tzv. kreativne industrije, koje su sublimirale kulturu u poslovne modele i profitne marže. Influenceri na društvenim mrežama se ističu kao možda najaktuelniji (najbizarniji?) primjer takvog neobičnog spajanja kapitala i kulture. 

Sve se to, naravno, primjećuje i u BiH, što samo potvrđuje da se ne radi o isključivo zapadnom fenomenu, nego tektonskim pomacima daleko širih razmjera. Međutim, ono što je alarmantno za BiH u ovome kontekstu je njeno ciljano udaljavanje od kulturne politike socijalističkog perioda i poimanja kulture kao javnog, kolektivnog dobra, a što podrazumijeva izostanak poticanja društvenosti kroz raznorazne kulturne aktivnosti na nivou općina, kantona, itd. 

Novonastale neizvjesnosti, a ima ih mnogo, povlače za sobom razna pitanja o kulturi. Šta nas to čeka? Na kraju krajeva, šta je uopće kultura, gdje se nalazi i kakva joj je društvena uloga danas? U jednoj manjoj državi kao što je Bosna i Hercegovina, gdje postoji problem artikulacije uloge kulture, nedostatak strategije na nivou države, i kriza kulturne proizvodnje općenito, odgovori na takva pitanja su iznimno složeni. Problem s kulturom djelomično se nalazi i u sjeni Dejtonskog sporazuma, koji je kudikamo doprinio raspadu kulturne politike, kao i neuspjehu vladajućih struktura da reafirmiraju opće društvene vrijednosti kulture i osiguraju njenu autonomiju. 

U prvome redu stoje javne kulturne institucije, koje su stravično zapostavljene i koje se redovno suočavaju s nedostatkom sredstava. A to ide do te mjere da dolazi do zatvaranja ustanova od vitalnog značaja. Najpoznatiji je primjer Zemaljskog muzeja, koji je bio zatvoren cijele tri godine zbog nedostatka financija, odnosno nebrige vladajućih struktura. Posebno je zapanjujuće kada se uzme u obzir da su vrata toga istog Muzeja bila otvorena čak i tokom ratova 1940-ih i 1990-ih godina. Bruka je još veća kada se uzme u obzir da finansiranje Zemaljskog muzeja, uključujući i niz drugih kulturnih ustanova, košta samo djelić državnog budžeta. Elem, Muzej je na kraju uspio preživjeti zahvaljujući nezavisnoj inicijativi pod nazivom Akcija. Zabrinuti građani i kulturni radnici su zajedno koordinirali niz intervencija in situ kako bi skrenuli pažnju na katastrofalnu situaciju; pronašli su privremena rješenja i na kraju uspjeli ponovo otvoriti vrata Muzeja. 

Da bi preživjele, kulturne institucije, organizacije i društva se sve više oslanjaju na eksterne grantove i ustupanje, odnosno iznajmljivanje prostora za razne svrhe od vjenčanja do bankarskih zabava. Neki će primijetiti da to i nije glavni problem, i bit će u pravu. Ali neizvjesnost u kojoj se nalaze kulturne ustanove znatno ograničava njihovu slobodu u odabiru sadržaja i pružanju kvalitetnog programa kontinuirano. 

Kao što sam ranije spomenuo, situacija je znatno depresivnija u manjim općinama poput Bihaća. Dovoljno je baciti pogled na izvještaj Vijeća ministara o raspodjeli sredstava za kulturu na državnom nivou. Iznosi koji su navedeni često nisu dovoljni čak ni za pokrivanje komunalnih troškova, a kamoli finansiranje projekata i publikacija. Pored disproporcionalnog odvajanja sredstava za vjerske i folklorne programe, geografska raspodjela se također čini neuravnoteženom. Na primjer, od ukupnog iznosa od preko 3 miliona maraka za ovu godinu, Unsko-sanski kanton je dobio samo 35 hiljada maraka. Neki čak i manje. Ravnomjerna raspodjela je, naravno, nemoguća, jer jasno je da Sarajevo, kao glavni grad s nizom većih kulturnih institucija od državne važnosti, zaslužuje najveći dio kolača. Međutim, nešto nije u redu ako Unsko-sanski kanton, koji broji 300.000 stanovnika, dobije samo 1% od ukupnog iznosa namijenjenog za kulturu. Radi li se tu o lutriji? 

Vratimo se na primjer bihaćkog KRAK-a. Ekipa koja stoji iza ovoga centra je tačno procijenila da je borba za kulturu ustvari borba za prostor. Učeći iz niza prethodnih kriza i situacija, među kojima je i akcija spašavanja bihaćke Gradske galerije, koja je 2015. godine za dlaku izbjegla da joj inostrana kreditna institucija preuzme lukrativnu lokaciju u centru grada, osnivači KRAK-a su strateški tražili prostor za reanimaciju kulture kroz novu društvenost i čvrstu vezu s lokalnom zajednicom. Gotovo igrom slučaja su taj prostor konačno pronašli u tada zapuštenom bivšem klubu radnika devastirane tekstilne tvornice Kombiteks. Vrata kluba su nakon nekoliko decenija tišine po prvi put otvorena za javnost 14. maja 2016. godine, kad sam u saradnji s tadašnjom neformalnom kustoskom platofrmom Kuriranje grada, u tada još slojevito prašnjavim prostorijama, održao performans/prezentaciju pod naslovom „Kombiteks, vremeplov, Bihać 1982: Sjećanja i prostori izgubljeni u tranziciji“. Srž tog događaja je bila projekcija rijetke, nedavno pronadjene filmske dokumentacije o životu radnika Kombiteksa. Nekoliko godina kasnije, tačnije u decembru 2018. godine, odlukom Gradskog vijeća zgrada kluba radnika biva dodijeljena lokalnoj Fondaciji Revizor, koja je ujedno i osmislila projekt stvaranja centra za suvremenu kulturu. 

Smješten na ulazu u bivši tekstilni kompleks u naselju Hatinac, KRAK predstavlja i fizičku i simboličku raskrsnicu prošlosti i sadašnjosti grada. Njegov arhitektonski dizajn, svjedočanstvo jugoslavenske socijalističke gradnje, uključuje elemente takozvanog brutalizma kao i lokalnog kamenoklesarstva. Ovaj identitet ne samo da odražava kulturni etos KRAK-a, već ga čvrsto usidrava unutar zajednice i njene povijesti. 

Prepoznavši iznimnu važnost ove inicijative za civilni razvoj, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine i Europska fondacija za demokraciju sa sjedištem u Bruxellesu podržali su obnovu zgrade. Nakon opsežnih građevinskih radova, objekt je konačno vraćen u funkciju 2020. godine, a nedugo zatim počinju i prve programske aktivnosti KRAK-a, i to usprkos izuzetno kompliciranoj i neizvjesnoj situaciji prouzrokovanoj globalnom pandemijom. Od tada, mnogo toga se desilo. 

Gledajući unazad, KRAK je nastao u sutonu različitih borbi, ali i zahvaljujući spletu neočekivanih, često sretnih okolnosti. Kao prvo, velika je sreća da zgrada kluba radnika nije bila već obećana, prodana ili data u zakup nekoj od privatnih tvrtki – što je bio slučaj s većinom objekata tvorničkih kompleksa pod stečajem. Drugo, Bihać je u to vrijeme dobio novog gradonačelnika, Šuhreta Fazlića, koji je, bez obzira na neke propuste i kontroverzne odluke tokom svoga mandata (sjetimo se, na primjer slučaja Vučjak), ipak imao sluha za razgovor o stanju kulture i kulturnih institucija u gradu. Isto se, na primjer, ne može tvrditi za prethodnog gradonačelnika, čiji su prioriteti bili daleko od kulture i kulturnih radnika. Uz Fazlićevu podršku, projekt KRAK je dobio jako bitan vjetar u leđa, a uz to i simpatije Gradskog vijeća koje je donijelo odluku da se objekt dodijeli na upotrebu Fondaciji Revizor. Za sve ostalo je zaslužan uži krug pojedinaca koji stoje iza KRAK-a, i bez čije požrtvovanosti, upornosti i dubokog vjerovanja Centar danas ne bi postojao. 

Tu prvenstveno treba izdvojiti Irfana Hošića, osnivača i umjetničkog voditelja KRAK-a, koji je u gotovo nemogućim uvjetima koncipirao projekt i zagovarao važnost kulture tražeći savjete i kucajući na vrata brojnih političkih izabranika, stečajnih upravitelja, direktora fondacija, urbanističkih planera, arhitekata i odvjetnika, kao i susjeda, prijatelja i bliskih kolega. Oko Hošića je okupljen tim stručnih, sposobnih i prije svega proaktivnih članova KRAK-a, među kojima su Mehmed Mahmutović, Majda Piralić, Sead Okić, Adnan Suljkanović, Jasna Pašić, Sijana Hošić i Mirza Šišić. Da ne bi bilo zabune, moram napomenuti da Hošića poznajem već godinama i da smo sarađivali na nekoliko projekata. To uključuje i neke od događaja koji su bili svojevrsni warm-up za ono što će poslije postati KRAK. Ne želeći da ostatak ovoga teksta pretvorim u hvalospjeve prijatelju, iako on to zaslužuje, osvrnut ću se na ono što je KRAK kao kolektiv učinio u zadnjih nekoliko godina, stavljajući akcent na stvari koje smatram jako važnim za dublje promišljanje i akciju jačanja kulture kao javnog, kolektivnog i lokalnog dobra. Na web stranici Centra možete pročitati sljedeće:
„KRAK je urgentni odgovor na trajnu krizu i društveni ambijent u zemlji, koji želi vjerovati da kultura, nauka i umjetnost mogu i trebaju biti pokretačem društvenih promjena. Kao takav KRAK se želi pozicionirati kao platforma alternativnog učenja, kolaboracije i koegzistencije s fokusom na savremene umjetničke strategije i inventivne protokole na polju savremene kulture.“

Na prvi pogled, ova izjava zvuči vrlo ambiciozno, deklarativno i podsjeća na svojevrsni manifest. S obzirom na to da se KRAK nalazi u manjem mjestu na sjeverozapadu države, gdje se javni diskurs uglavnom svodi na jačanje turističkih kapaciteta, postavlja se pitanje kako taj „urgentni odgovor“ izgleda u stvarnosti. Na svu sreću, dovoljno je samo malo istražiti relativno kratku prošlost ovog poduhvata da bi se vidjelo da je KRAK, u praksi, dobrim dijelom ono što tvrdi na papiru odnosno ekranu. A to nije mala stvar.

Programska aktivnost centra je iznenađujuće bogata i raznolika kao, uostalom, i njegova navedena misija. Uključuje sudjelovanje širokog spektra profesionalaca i amatera – umjetnika, kustosa, arhitekata, dizajnera, edukatora, pravnika, aktivista, vrtlara, ekologa i kuhara – ujedinjenih u težnji oblikovanja nove društvene stvarnosti. U posljednje tri godine, bihaćki KRAK su posjećivali i u njemu radili brojni gosti iz cijele zemlje i susjednih država, te Austrije, Italije, Nizozemske, Francuske, Njemačke, Britanije, Danske, Kanade, Brazila i mnogih drugih mjesta koja je ovdje nemoguće pobrojati. Ovakav kolaborativni i transnacionalni pristup prožima skoro sve aspekte djelovanja, te se može smatrati centralnim dijelom filozofije KRAK-a.

Događaji koje je KRAK producirao protežu se od izložbi, performansa i muzičkih nastupa do javnih diskusija i simpozija, a gotovo svaki je prilagođen razmišljanju o hitnim društvenim, urbanističkim i ekološkim problemima. Među ključnim događajima je recimo nedavni simpozij Naši prostori, koji je okupio sudionike iz Banjaluke, Bihaća, Mostara i Sarajeva, i na kojem se raspravljalo o različitim metodološkim pristupima urbanog razvoja i prostornim intervencijama u BiH. Ovaj simpozij je samo jedan od primjera KRAK-ove posvećenosti angažmanu široj zajednici, i poticanju stanovnika da aktivno sudjeluju u oblikovanju budućnosti svoga grada.

Lokalno-specifične prakse uključuju i inauguralnu izložbu-radionicu Hatinac. Iza Struktura, čiji cilj je bio, kako se navodi u programskom tekstu, „istraživačka etnografska penetracija u socijalno tkivo iza struktura, fasada i kulisa (iza vidljivog i očitog), bihaćkog naselja Hatinac i kreiranje alata istraživanja i detektiranja kroz saradnju različitih aktera“. 

Kao svojevrsni nastavak tih aktivnosti, vrijedi spomenuti i umjetničku intervenciju Svi žele pogled, kosovskog umjetnika Albana Muje u sklopu projekta Kreativne ekologije. Mujin rad je zahtijevao blisku saradnju s kućnim savjetom i stanarima nebodera koji se nalazi odmah preko puta KRAK-a, inače objekta građenog za vrijeme socijalizma u svrhu zadovoljenja stambenih potreba radnika Kombiteksa. Permanentna skulptura koja je postavljena na krovu nebodera već je postala prepoznatljiv dio bihaćkog skylinea, a istovremeno i objekt intrige znatiželjnih putnika prolaznika.

Svoju lokaciju i promišljanje industrijskog naslijeđa, KRAK je također propitao publikacijom i izložbom Kombiteks: prostor i vrijeme, koju je kurirala Jasna Pašić. Predstavljanjem dokumentacije koja je obuhvaćala fotografije, video i druge artefakte, ova izložba je ponudila rijedak uvid u kulturni i socijalni život radnika nekadašnjeg tekstilnog giganta Kombiteks. Kroz niz susreta i javnih razgovora sa izravnim sudionicima Kombiteksovog života podvučen je značaj fabrike za ekonomsku i kulturnu historiju grada Bihaća, dok se istovremeno tražio kontinuitet vezan za preobrazbu nekadašnjeg kluba u sadašnji Centar za savremenu kulturu.

Jako je bitno navesti i izložbe u KRAK-u, koje svjedoče o njegovoj posvećenosti savremenoj umjetnosti. S radovima umjetnica poput Šejle Kamerić i Aide Šehović, ove izložbe često dotiču duboke, neizbježne teme Bosne i Hercegovine kao što su rat, sjećanje i migracija, istovremeno odjekujući sa složenom historijom i kulturnim identitetom Bihaća danas. One ne samo da ističu umjetnički talent, već služe i kao platforme za dijalog i refleksiju o društvenim pitanjima. Ovdje vrijedi istaknuti prisustvo i aktivno sudjelovanje migrantske populacije u događajima vezanim za izložbu Povratak kući umjetnice Aide Šehović. Dokumentacija ovoga događaja svjedoči o posebnom trenutku zajedništva i solidarnosti uz muziku, ples i hranu. A takve inkluzivne prakse KRAK-a nisu rijetkost; centar ulaže ozbiljne napore da osigura da su njegovi programi dostupni široj publici, uključujući i marginalizirane grupe.

Jedna od možda najzanimljivijih i najprivlačnijih aktivnosti centra je programska serija Kuhanje i povezivanje. Shvaćajući hranu kao univerzalni jezik prepoznavanja, razmjene i povezivanja, KRAK je kroz kurirani pristup otvorio prostor za socijalnu praksu selekcije kuhara, jelovnika, namirnica i zajedničke degustacije za tu priliku pripremljenih jela. Ova serija je počela s pakistansko-afganistanskim menijem kojeg su izveli Faisal Khan, Fawal Khan, Nisar Khan i Ajmal Arain u septembru 2021. godine u sklopu otvaranja spomenute izložbe Aide Šehović. Do danas je izvedeno desetak kulinarskih sesija s jelima iz Irana, Kube, Libanona, Maroka, Portugala i mnogih drugih kuhinja.

Među nedavnim aktivnostima je i projekt Unfolding Elsewheres autora Velibora Božovića, predstavljen u KRAK-u u ljeto 2023. godine. Radilo se o izvanrednom poduhvatu koji je proširio kulturni utjecaj Centra – Božović je u toku perioda od tri sedmice, u saradnji s umjetnikom Steveom Batesom, programirao, uređivao i vodio radio stanicu direktno iz prostorija KRAK-a. Ova inicijativa predstavila je izuzetno bogat i raznolik program, od muzike do dokumentarnih i umjetničkih priloga, demonstrirajući potencijal spajanja umjetnosti s pristupačnim medijima. Projekt ne samo da je istaknuo Božovićevu umjetničku viziju već je također demonstrirao potencijal radija kao društvenog i kulturnog dobra u lokalnim okvirima.

Kad smo kod zvučnih medija, bitno je napomenuti da muzika igra ključnu ulogu u osmišljavanju programa. Centar je do sada ugostio niz različitih imena iz svijeta muzike i zvučnog dizajna, nudeći jedinstvenu mješavinu kulturnih i muzičkih iskustava. Bosanskohercegovački pioniri elektronske muzike Basheskia & Edward EQ, talijanska grupa Clamp, slovenski elektro dvojac II/III, francuska eksperimentalna solistica Terrine, te beogradski klupski didžej Žarko Ajdinović (SAUD), su samo neka od imena koja su nastupala u KRAK-u, a u ljeto 2023. su okupljeni imali priliku vidjeti za DJ pultom i poznatog bosansko-američkog pisca Aleksandra Hemona, pod pseudonimom Cielo Hemon. Njegov nastup se dogodio u sklopu književne večeri i razgovora s piscem kojeg je moderirala projektna koordinatorica KRAK-a Majda Piralić. Bitno je dodati i to da za ljubitelje pisane riječi KRAK redovno nudi zanimljive sadržaje, kao što potvrđuje i nedavna promocija knjige Vidimo se u X Nihada Hasanovića, bihaćkog pisca sa sarajevskom adresom.

Pored raznih lokalnih inicijativa, KRAK se angažira u interdisciplinarnim projektima koji povezuju Bihać s drugim evropskim gradovima. Centar je do sada sarađivao, dobio direktnu podršku i ostvario partnerstva s nizom međunarodnih institucija. European Endowment for Democracy, British Council, Danish Arts Foundation, Robert Bosch Stiftung, Residency Unlimited, Trust for Mutual Understanding i The Headley Trust su samo neka od imena na sve dužoj listi partnera i sponzora programskih aktivnosti. Nema nikakve sumnje da ovakvi projekti, pored ostalog, poboljšavaju kulturnu razmjenu i potiču šire razumijevanje različitih kultura i perspektiva, dodatno učvršćujući ulogu KRAK-a u međunarodnom kulturnom pejzažu.

Čitajući ovaj djelomični pregled programskih aktivnosti, brzo se stiče dojam da je KRAK mjesto za sve i svašta. Radi se o umjetničkoj galeriji, koncertnoj dvorani, radio stanici, noćnom klubu, kulinarskoj pop-up radionici, konferencijskom prostoru, itd. Zar se nije moglo ograničiti samo na umjetničku galeriju? Kratki odgovor glasi, nije! Postoje konkretni razlozi zašto je KRAK uređen i predstavljen kao multifunkcionalan prostor. Kao što je navedeno na službenoj stranici centra, „Pokretanje alternativnog i nezavisnog prostora iz oblasti kulture – Centra za savremenu kulturu KRAK – predstavlja nužnost i potrebu za grad Bihać i njegov urbani život“. Njegova multifunkcionalnost proizlazi iz velike potrebe za svim tim navedenim prostorima. Neke od njih grad je imao, pa ih nepovratno izgubio, dok se drugi nalaze u polumrtvom stanju. Sjetimo se samo da je Bihać propustio priliku da spasi ne samo jedno, nego oba svoja kina (sorry, današnji multiplex na periferiji grada je teško uvrstiti kao hram za iskrene ljubitelje sedme umjetnosti). Ili činjenice da glavna Gradska galerija nema novaca da plati internet i grijanje, što čini odlaske na otvorenje izložbe u zimskom periodu nalik na ekspediciju na Sjevernom polu. 

Pojava KRAK-a nije samo dodatak kulturnom pejzažu Bihaća; to je nužnost, ispunjenje vakuuma stvorenog dugogodišnjim neuspjesima kulturne politike na državnom nivou. Mnogi mještani će vam reći da je KRAK mjesto gdje se „nešto dešava“. Njegovo uspostavljanje ukazuje na ozbiljnu potrebu za prostorima koji se bave društveno odgovornim praksama i promoviranjem raznovrsnih kulturnih i umjetničkih izražaja. Istovremeno se njegova multifunkcionalnost – od svega po malo – može i treba shvatiti kao razuman potez da se ne monopolizira nijedna od domena kulturnog djelovanja, jer to u jednoj manjoj sredini ostavlja dovoljno prostora drugim inicijativama da se fokusiraju na isključivo jednu oblast ili namjenski oblik djelovanja. 

Vraćajući se na širi kontekst i probleme spomenute na početku ovoga teksta, ostaje nam da se nadamo da će doći do intenziviranja lokalnih borbi za prostor za kulturu. Dinamičan i inkluzivan pristup KRAK-a kulturnom programiranju čini ga vitalnim doprinositeljem i bitnim modelom za slične inicijative. Kroz svoje raznovrsne i česte aktivnosti, KRAK se u relativno kratkom periodu probio na sam vrh savremene kulture u BiH, a možda i šire. Bez pretjeranog optimizma se može konstatirati da se radi o novim počecima krčenja puta ka zdravijoj kulturnoj politici. Uz čestitke, s nestrpljenjem očekujemo da se KRAK-u na tom putu pridruže i mnogi drugi.