• Blog

    Lejla Odobašić Novo ⎥ 12.4.2021.

    Razgovor sa Claudijom Zini

    Od svog otvaranja 2018. godine, organizacija Kuma International Centre for Contemporary Art in post-conflict Society (Kuma međunarodni centar za savremenu umjetnost u post-konfliktnim društvima) je proširila svoj program tako da pored godišnje ljetne škole sada uključuje i izlete, radionice i program posvećen arhitekturi. Kuma povezuje umjetnike_ce, znanstvenike_ce, kustose_ice, historičare_ke, studente_ice, arhitekte_ice iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine ali i na međunarodnom nivou. Ono što je počelo kao jednosedmični program, preraslo je u nešto mnogo veće pa se sada može razumjeti i kao neka vrsta alternativnog modela koji se koristi za procesuiranje traume u post-konfliktnom društvu kroz savremenu umjetnost. Iza ove inicijative nalazi se osnivačica i direktorica Kume International, Claudia Zini. Claudia je historičarka umjetnosti i kustosica koja je svoj put do Sarajeva pronašla iz Italije preko Velike Britanije.

     

    Svoje iskustvo kao kustosica, Claudia je stekla radeći na izložbi The Imaginary Pavilion of Bosnia and Herzegovina 2009. godine u Veroni u Italiji. Između 2012. i 2013. godine radila je u A plus A galeriji gdje je organizirala, između ostalog, izložbe i bosanskih umjetnika kao što su Ibro Hasanović i Mladen Miljanović. U Sarajevu je sarađivala s galerijom Duplex100m2 i sa Muzejem suvremene umjetnosti Ars Aevi. 2018. godine osnovala je Kuma International Center for Visual Arts from Post-Conflict Societies. U 2019. bila je jedna od kustosica paviljona Bosne i Hercegovine na Venecijanskom bijenalu. Kako je već pomenuto, ona sada živi i radi u Sarajevu.

     

    Claudijina obrazovna i stručna pozadina govori sama za sebe, što joj omogućava da bude kustosica bilo gdje u svijetu, ali se ipak odlučila ostati u Bosni i Hercegovini i osnovati Kuma International u Sarajevu. Claudia kroz Kumu održava širenje mreže potencijalnih saradnji i na mnogo načina povezuje umjetnike_ce unutar zemlje ali i u dijaspori. Također je i pomogla da se uspostavi saradnički odnos između mnogo institucija unutar Bosne i Hercegovine uključujući i KRAK, centar za savremenu kulturu u Bihaću koji je posjetila sa učesnicima_ama ljetne škole u septembru 2020. godine.


    Šta te je dovelo u Bihać prošlog ljeta? Da li je to bila tvoja prva posjeta? Kako vidiš Bihać u kontekstu savremene umjetničke scene u zemlji?

    U sklopu Kume volimo da organiziramo i izlete u regiji. Bili_e smo u Bihaću u ljeto 2019. godine povodom izložbe Mladena Miljanovića Didaktički zid čiji domaćin je bila Gradska galerija Bihać. Za polaznike naše ljetne škole je to bilo sjajno iskustvo. Imali smo i planove za ljeto 2020. godine, međutim, bili smo prisiljeni da napravimo mnogo promjena zbog pandemije koronavirusa. Ipak smo na kraju uspjeli da posjetimo Bihać u septembru sa malom grupom studenata umjetnosti. Tamo smo posjetili Spomen-park Garavice, Gradsku galeriju, Selmu Selman u njenom studiju, upoznali smo umjetnike i umjetnice iz umjetničkog koletiva Zarez i naravno, otišli smo u KRAK i upoznali njihov krasni tim.

     

    Jedan od glavnih razloga zašto volim posjetiti Bihać je zbog Irfana Hošića i njegove porodice, koji su moji vrlo dragi prijatelji još od kada smo se sreli u Veneciji prvi put prije dosta godina. Moja prva posjeta je bila u zimu 2015. godine, dok sam bila kandidatkinja za doktorat u Londonu i radila istraživanje u Bosni. Mnogo mi je značilo da provedem to vrijeme sa Irfanom i da se upoznam sa njegovim poslom na Univerzitetu i sa lokalnom umjetničkom scenom. Vjerujem da Bihać ima ogroman potencijal da razvija umjetničku scenu u svojoj sredini, a KRAK je najbolji primjer toga.

     

    Tamo smo se se upozali sa toliko mladih i entuzijastičnih ljudi koji su vrlo energični, spremni su zasukati rukave, raditi i uključiti se. Postoji mnogo potencijala u okolici i mogu samo predvidjeti najbolje stvari za KRAK i sredinu u kojoj djeluje. Bihać je također mjesto vrlo važnog spomenika koji je djelo arhitekte Bogdana Bogdanovića, Spomen-park Garavice. Mnogo ljudi nije upoznato sa tim, ali izložba Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948-1980 koju je organizirao njujorški Muzej moderne umjetnosti (MoMA) otkrila je mnoge informacije o ovom veličanstvenom spomeniku. Kao što sam rekla, postoji mnogo potencijala, postoji bogata i zanimljiva umjetnička scena, ali najvažnije je to da postoje ljudi koji su posvećeni i žele da rade.

      

    Organizacija Kuma International se nalazi u Sarajevu, međutim, sarađivali ste s umjetnicima_cama i kustosima_cama iz mnogih drugih gradova diljem zemlje, uključujući Irfana Hošića iz Bihaća i Mladena Miljanovića iz Banja Luke. Možeš li nam reći nešto više o nekim od tih saradnji? Zašto misliš da bi moglo biti važno uspostaviti kreativnu mrežu među različitim gradovima u zemlji?

    Generalno volim da sarađujem, volim da radim u različitim gradovima i okruženjima. Mnogo sam privilegovana jer imam mnogo kolega_ica i prijatelja_ica iz cijele zemlje. Čim mi se ukaže prilika da sarađujem sa nekim od njih, iskoristim je. Takođe, poznajemo se već dugi niz godina, radili smo zajedno u par navrata i projekata u Italiji. Irfana i Mladena vidim kao snage koje pokreću. Svaki dan me inspirišu. Nikada ih ne čujem kako se žale povodom svih izazova sa kojima se ovo društvo suočava; a i ako pričaju o izazovima, to je jer već imaju spreman plan kako da ih savladaju. To je jedan od mnogih razloga zašto volim raditi sa njima. Bosna i Hercegovina je tako mala zemlja koja bi trebala olakšati ljudima da uspostave snažne mreže i saradnju. Najzanimljiviji projekti nastaju kada ljudi sarađuju, kada se međusobno upoznaju, razmjenjuju ideje i perspektive. Bilo bi mi izuzetno dosadno raditi samo na jednom mjestu, uvijek s istim ljudima.

      

    Šta te je privuklo savremenoj umjetnosti u Bosni i Hercegovini? Šta te tu tačno zaintrigiralo i kako se to poslije razvijalo?

    To je bila puka slučajnost. 2008. godine mi je moja majka rekla o otvaranju grupne izložbe u kojoj su učestvovali umjetnici iz Bosne. Izložba je bila u Trentu, mom rodnom gradu u Italiji. U to vrijeme ja sam bila na master studiju na Univerzitetu u Veneciji gdje sam studirala savremenu umjetnost i nisam imala nikakvog prethodnog znanja o Bosni. Nikada neću zaboraviti tu izložbu, a neki umjetnici i umjetnice koje sam tamo upoznala danas su mi jako dobri prijatelji, a ponekad i radimo zajedno. Mislim da je to za mene bilo sjajno iskustvo jer sam po prirodi vrlo znatiželjna osoba, volim da upoznajem nove ljude i da saznajem i učim o mjestima koja se razlikuju od mjesta koja su mi poznata. Ti umjetnici i umjetnice koje sam tada upoznala imali su isto godina kao i ja – bili su puni entuzijazma i željeli su me upoznati sa umjetničkom scenom u Bosni i Hercegovini te naučiti o umjetničkoj sceni u Italiji. Bili su zainteresovani za saradnju i htjeli su da se uključe u časopis umjetnosti na kojem smo tada radili. Proveli smo dane razgovarajući i raspravljajući o umjetnosti, a to su mi neki od najboljih razgovora kojih se sjećam. Nisam sigurna kako smo komunicirali, s obzirom da ni moj ni njihov engleski tada nije bilo takoreći najbolji, ali razumjeli smo jedni druge u potpunosti. Upoznavanje je bilo intenzivno da su me nekoliko mjeseci poslije pozvali u Bosnu za Novu godinu. To je bila moja prva posjeta zemlji, jedna u moru idućih posjeta. U ljeto iduće godine imala sam čast ko-kurirati kolektivnu izložbu u Veroni u Italiji. Na tome projektu je sa mnom sarađivala slovenska kustosica Aurora Fonda i nazvale smo izložbu Zamišljeni paviljon BiH. To mi je jedan od najdražih projekata. Nakon toga, radila sam na mnogim drugim izložbama u kojima su bili uključeni umjetnici i umjetnice iz Bosne, a bila sam uključena i u organizaciju Bosanskog paviljona. 2013. godine i jedna od kustosica Bosanskog paviljona na Bijenalu u Veneciji 2019. godine. Na koncu, svoj doktorat sam posvetila savremenoj umjetnosti iz Bosne i Hercegovine.

     

    Kakvo je tvoje iskustvo sa umjetnicima_cama bosanskohercegovačke dijaspore i time kakav odnos oni imaju prema savremeno-umjetničkoj sceni u Bosni i Hercegovini?

    Neki umjetnici i umjetnice iz bosanske dijaspore koje znam su ljudi koje smatram mojim najboljim prijateljima, ljudi s kojima sam se povezala na privatnom nivou. To je jako teško objasniti ali njihova umjetnička praksa duboko nadahnjuje moje misli i praksu kao historičarke umjetnosti i kustosice. Naravno, imamo vrlo različita životna iskustva, ali i ja sam prije mnogo godina napustila svoj dom i mnogo putovala, uvijek žudeći za mjestom gdje ću se osjećati kao kod kuće, osjećati se sigurno i biti ja. Njihova nostalgija, njihova vezanost za prošlost, ponekad i bol, su stvari sa kojima sam uvijek suosjećala. Osim ličnog razloga, bila sam iznenađena kada sam prije nekoliko godina neke od njih vidjela u Sarajevu, dok su tu boravili na nekoliko sedmica. Pozorno sam promatrala njihovu umjetničku praksu i uživala provoditi vrijeme na dugim kafama i razgovorima. U Bosni bi mi neki lokalni umjetnici rekli “rat je gotov, odmaknimo se od te teme – prošlo je 20 godina“. Tada sam shvatila da se u drugim krajevima svijeta poput Austrije, Sjedinjenih Država ili Kanade, umjetnici i umjetnice iz bosanske dijaspore tek nedavno počeli nositi sa prošlošću, ratom, raseljavanjem. Oni_e su tek nedavno proizveli_e nešto od onoga što ja smatram remek-djelima i pionirskim radovima u pogledu sjećanja, traume i prošlosti. Neki­ od njih se još uvijek pokušavaju osvrnuti na svoju prošlost. Smatram da je to važan fenomen koji još nije proučen ili ispravno analiziran. Tog fenomena sam se dotakla samo kratko u svojoj disertaciji jer on zaista zahtijeva mnogo dublja istraživanja. Irfan je u tom pogledu jedan od pionira jer već dugo radi sa bosanskom dijasporom. Opet, dodatni razlog za saradnju s njim.

     

    Možeš li nam reći nešto više o tvojoj organizaciji koja se punim imenom zove Kuma International Centre for Contemporary Art in post-conflict Society? Koja je njezina glavna misija? Ko je uključen u organizaciju i prema kome je usmjerena? 

    Kuma International je nastala 2018. godine u Sarajevu kao nevladina organizacija, osnivači su Irfan Hošić, Izela Kešmer i ja. Kuma je prvi istraživački centar takve vrste posvećen vizuelnoj umjetnosti i arhitekturi nakon rata i nasilja, ratnih sjećanja, traume i identiteta post-konfliktnih društava, fokusirajući se uglavnom na Bosnu i Hercegovinu i bivšu Jugoslaviju. Izvorni pristup Kume je presjek između akademskog istraživanja i stvarne platforme za izložbene projekte i angažman zajednice koji stvara jedinstvenu sinergiju između istraživača_ica, akademskih radnika_ca, kustosa_ica i vizualnih umjetnika_ca s jedne strane i lokalne zajednice s druge strane.

     

    Trebalo mi je tri godine da dođem na takvu ideju nakon što sam se službeno preselila u Sarajevo 2015. godine dok sam radila na istraživanju za doktorat. Bilo je više različitih razloga da se osnuje jedan takav istraživački i obrazovni centar: željela sam da ljudi poput mene, dakle istraživači, studenti, historičari umjetnosti, kustosi i slično, nauče o savremenoj umjetnosti iz zemlje. Htjela sam podijeliti sa njima svoje znanje o toj temi, ponuditi im priliku da putuju u Bosnu i lično se upoznaju sa umjetnicima i umjetnicama koji su dio lokalne umjetničke scene. Ogromna je privilegija da upoznaju ljude iz prve ruke, jer to nije nešto što se obično događa unutar sveučilišta – želja je bila da se o historiji umjetnosti uči od samih umjetnika i umjetnica. Ovo je za mene bila prilika koja mi je promijenila život. Dakle, željela sam da što više ljudi dobije isto iskustvo i da nauči kako je rat u ranim devedesetim radikalno transformirao estetiku, sadržaj i tehnike koje koriste lokalni umjetnici i umjetnice dok daju život novim umjetničkim vokabularima.

     

    Od svog početka, Kuma International se bavi različitim obrazovnim aktivnostima, blisko surađuje sa naučnicima i umjetnicima. Primarni fokus prvog obrazovnog koraka Kume je poslijeratna umjetnička produkcija iz Bosne i Hercegovine koja je detaljno analizirana tokom prve Međunarodne ljetne škole koju je Kuma organizovala u Sarajevu u junu 2018. godine. Pod pokroviteljstvom Italijanske ambasade u Bosni i Hercegovini, organizirali smo jednosedmični intenzivni kurs koji se fokusirao na poslijeratnu umjetničku produkciju iz Bosne i na to kako su umjetnici i umjetnice iz regije bili pogođeni političkim previranjima 1990-ih, kako su proživljavali raspad Jugoslavije, rat u periodu od 1992. do 1995. godine, i kakve su posljedice svega toga njihove umjetničke prakse. Polaznici i polaznice su također imali jedinstvenu priliku za upoznavanje lokalnih umjetnika, da istražuju gradske muzeje i umjetničke galerije i posjećuju umjetničke ateljee. Bilo je nevjerovatno uspješno i nadmašilo je sva moja očekivanja. Takav program čiji je fokus na umjetnike i umjetnice koji adresiraju sopstvene ratne traume kroz umjetnost, te njihove autobiografske umjetničke radove koji pričaju lične priče, tačnije fragmente sjećanja koji su često izgubljeni ili namjerno isključeni iz službene historije, je jedinstven i nije postojao prije.

     

    Još se sjećam kada su počele da pristižu prve aplikacije, bila sam tako uzbuđena. Na kraju smo ugostili dvadeset studenata i studentica iz trinaest različitih zemalja, a ponosno ću da ih nabrojim ovdje: Bosna i Hercegovina, Italija, Francuska, Slovenija, Njemačka, Poljska, Grčka, Španija, Portugal, Nizozemska, Norveška, Danska i Sjedinjene Države. Studenti iz Bosne su došli iz različitih gradova poput Sarajeva, Banja Luke, Mostara i Trebinja.

     

    Također, kao gostujuće predavače i predavačice pozvala sam umjetnike i profesore iz zemlje i inozemstva; imali smo niz lokalnih i međunarodnih govornika i govornica. Još jedan od razloga zašto je škola bila tako uspješna, jeste to da su se pridružili i znanstvenici_ce iz institucija kao što su Univerzitet u Bihaću, Internacionalni Univerzitet u Sarajevu, Courtauld Institute of Art (UK), UCL School of Slavonic and East European Studies (UK), Salem State University Center of Holocaust and Genocide Studies (SAD) i RMIT University (Australija) zajedno sa oko petnaest vizuelnih umjetnika_ca, fotografa_kinja i filmskih radnika_ca iz Bosne i Hercegovine i bosanske dijaspore (Austrija, Sjedinjene Države i Kanada).

     

    Nikada neću zaboraviti tu prvu ljetnu školu. Ideja je bila da se fokus usmjeri na obrazovanje. Govoreći o savremenoj vizuelnoj umjetnosti nastaloj u kontekstu sukoba i traume, Kumina prva ljetna škola i njezina domaća i međunarodna predavanja pružila su uvid u to, kako je rat uticao na estetiku i naraciju lokalnih umjetnika i umjetnica.

     

    Kuma International ljetna škola je prvi međunarodni program u potpunosti posvećen savremenoj umjetničkoj sceni iz bosanske regije. Jedan od glavnih ciljeva škole takođe je bio rješavanje duboko podijeljenog obrazovnog sistema zemlje i kako ponuditi drugačiju i inkluzivniju priču o posljednjem sukobu, pozivajući znanstvenike_ce iz različitih dijelova regije i sa različitim pozadinama.

     

    Kada govorimo o sadašnjici, imamo prekrasan međunarodni tim koji radi s nama na različitim projektima: Ajla Borozan, Enrico Dagnino, Hannah Fillmore Patrick i ti, Lejla, naravno. Takođe se oslanjamo na skupinu nevjerojatnih grafičkih i web dizajnera i dizajnerica, poznavatelja društvenih medija i videa, te savjetnika, kao što su Adriana Drljepana, Hannah Delić, Adna Muslija, Almir Abaz i Eldar Medarić. U posljednjih nekoliko godina ugostili­_e smo i stažistkinje iz Italije, Španije i Češke – Alice, Angelu i Katerinu. Nadamo se da ćemo ugostiti sve više i više stažista_kinja u budućnosti.

      

    Svijet se danas dosta razlikuje od toga kako je izgledao tokom prva dva izdanja Kuma ljetne škole. Kako je pandemija uticala na tvoj rad? Na kakve načine si morala da se prilagodiš? Šta Kuma planira u nadolazećoj godini? 

    Prvih šest mjeseci 2020. godine, kada je pandemija postajala sve više i više stvarna i natjerala nas da otkažemo planove za prvu polovicu godine, bili su nekako devastirajući. Naš glavni cilj je uvijek bio ugostiti ljude iz cijelog svijeta, uključujući i bosansku dijasporu. Poimanje toga da to neće biti moguće u skorije vrijeme je bilo vrlo teško. Najviše sam zahvalna Damiru Šagolju, direktoru WARM Foundation iz Sarajeva za prvi produktivni sastanak koji sam imala 2020. godine. I sada se sjećam tog sastanka i razgovora o tome da umjesto da otkažemo, ipak organizujemo jedan obrazovni događaj koji bi bio kombinacija ljetne škole Kuma i WARM Akademije. Taj događaj se pokazao kao uspješan i svima nam je dao nadu. Iako smo ugostili samo nekoliko međunarodnih polaznika, sudjelovao je veliki broj lokalnih polaznika i polaznica i bilo je sjajno. Polaznici su nam se zahvalili što smo bili dovoljno hrabri da organiziramo takav događaj unatoč svim izazovima. 

     

    Želim se takođe zahvaliti i tebi Lejla, jer si insistirala da program vezan za arhitekturu premjestimo online. Bila sam skeptična na samom početku i nije mi se sviđao Zoom jer sam mislila da ako se škola premjesti u online prostor, da će se izgubiti ta posebna atmosfera Kume koju svi volimo i da svi ti razgovori koje imamo neće imati isti efekt. Moram priznati, ideja da se jednomjesečni program posvećen arhitekturi premjesti online je bila sjajna. Ugostile smo oko 250 ljudi na platformi Zoom a video sadržaj tih razgovora koje smo poslije objavile online, vidjelo je na hiljade ljudi. Definitivno, u budućnosti planiramo raditi u ova dva formata – uživo i online. U nadolazećoj godini planiramo da implementiramo naše obrazovne programe, škole i radionice i izlete sa naglaskom na Bosnu i Hercegovinu i druge poslijeratne zemlje.

     

    Za kraj, da se vratimo na tvoju posjetu KRAK centru za savremenu kulturu u Bihaću. Prema tvom mišljenju, šta za Bihać znači imati takav jedan centar? Da li postoje planovi za daljnju saradnju između Kume i sličnih institucija, posebno kada je KRAK centar u pitanju?

    Ako gledate Bihać iz bosanske perspektive, nekima može biti iznenađujuće da je takav ambiciozan projekt kao što je KRAK nastao u Bihaću, a ne u glavnom gradu – Sarajevu. Ja gledam Bihać iz druge perspektive. Bihać se dosta ugleda na Evropu s obzirom na svoju blizinu Hrvatskoj, Italiji, Austriji. Vjerujem da će se lako razviti u jedan od najzanimljivijih savremenih umjetničkih prostora na ovom području i da kada pandemija COVID-19 bude dozvolila ljudima da opet putuju, sigurna sam da će mnogi umjetnici i stručne osobe putovati u Bihać i sa radošću željeti da se povežu sa KRAK-om. Tako je lijepo da jedno takvo mjesto postoji. To je samo početak, tako da cijeli projekt ima veliki potencijal. Postoji toliko mogućnosti. Bihać nije možda toliko razvijen u smislu umjetnosti, ali upravo je to ono što ga čini savršenim mjestom za nove ideje, nudi prostor i mogućnosti za svakoga da se priključi i doprinese boljem razvoju kulturne i umjetničke scene. Nadam se i sigurna sam da će KRAK i Kuma uskoro sarađivati, Irfan i ja već imamo mnogo ideja. Radujem se tome!



    Prijevod sa engleskog jezika: Elmæ Muslija

    d

    Claudia Zini i polaznici Kuma International u KRAK-u, septembar 2020. (Fotografija: Sead Okić)